Ti si u početku, Gospodine, zemlju utemeljio, i nebesa su djelo ruku tvojih; oni će propasti, a ti ostaješ … ti isti ostaješ i godine tvoje neće prestati.
Hebrejima 1,10-12
Kad god je govorio o svojem slijetanju na Mjesec, tijekom leta Apola 15 1971. godine, astronaut J. Irwin uvijek bi dodao: „Činjenica da je Isus Krist hodao Zemljom važnija je od činjenice da je čovjek hodao Mjesecom.“ Ono što je u ono doba bilo proglašeno vrhunskim dometom tehnologije, po gledištu jednog od glavnih sudionika tog događaja imalo je manju vrijednost od dolaska Sina Božjega na Zemlju. Doista bismo trebali razmisliti o podrijetlu i posljedicama ta dva događaja: oni su potpuno oprečni jedan drugom!
Čovjek, s jedne strane, ima veliku prirodnu želju da istražuje svijet oko sebe. To je nezasitno slavoljublje koje ga tjera na to da se uzdigne iznad svega.
S druge strane se, Isus Krist, Sin Božji, ponizio toliko da je bio položen u jasle umjesto u kolijevku, što je događaj koji je prošao nezapaženo u pogledu ljudskoga roda, osim nekolicine pastira. Uzeo je tijelo poput našeg kako bi, u savršenoj poslušnosti koja je svoj najviši izražaj dosegla u Njegovoj smrti na križu, služio Božjim interesima (Filipljanima 2,6-8).
Što je proizišlo iz ta dva događaja? Čovjek koji je hodao po Mjesecu nije izmijenio ništa u pogledu tebe ili mene. Ali to što je Krist došao na Zemlju, umro na križu i treći dan uskrsnuo, izmijenilo je sudbinu nebrojenog mnoštva ljudi – svih onih koji vjeruju u Njega. Njih će uskoro, pokazujući nenadmašnu moć, uzeti k sebi u Nebo.
Današnje čitanje: Daniel 11,10-28 · Djela apostolska 4,13-22
Mobilna aplikacija: