U tebe su se uzdali oci naši: uzdali su se i ti si ih izbavljao...
… A ja sam crv, a ne čovjek; ruglo ljudima i od naroda prezren.
Psalam 22,4.6
Dok šezdeset i deveti psalam govori o patnjama koje je Gospodin podnio od ljudskih ruku, kada su s Njim postupili kao sa zločincem, dvadeset i drugi psalam podsjeća nas na ona tri sata tame što su uslijedili. To su bili sati tijekom kojih je Bog napustio Krista, koji je podnosio osudu za naše grijehe.
Kada se sunce pomračilo i kada je došao trenutak osude, kada je Bog „njega koji nije upoznao grijeh, zbog nas grijehom učinio“ (2. Korinćanima 5,21), On je primio odgovor na svoj vapaj. Iskusio je ono što je Jeremija u Tužaljkama izrazio riječima: „Prekrio si se oblakom, da kroza nj ne prodre naša molitva“ (3,44).
Možemo li shvatiti zašto se Bog sakrio upravo tada kada je Njegov Sin došao do toga da ga savršeno proslavi? Bilo je to u tvoju i moju korist! U tome trenutku On je nosio naše grijehe i pritisnuo ga je Božji gnjev. Još i danas nas dvadeset i drugi psalam neprestano podsjeća na Njegovu izvanredno tešku nevolju: „Ne budi daleko od mene … u pomoć mi pohitaj … Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (11.10.1).
To je neshvatljiva tajna. Kao svet i pravedan Sudac, Bog je tu osudu proveo na svojem Sinu. I premda je istodobno bio savršeno proslavljen, ostao je šutjeti. Je li ikada imao veći razlog za to da otvori nebesa i objavi svoje zadovoljstvo u svome Sinu? No to nije moglo biti. I ponovno, bilo je to u tvoju i moju korist. Kako li je samo naš Bog dostojan našeg štovanja!
Iz kalendara Dobro sjeme - izdavač: GBV
Photo by Sean Thomas on Unsplash