Evo, stojim pred vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.
Otkrivenje 3,20
Andrej je prije Drugog svjetskog rata emigrirao iz Poljske u Južnu Ameriku, gdje je živio kao zemljoradnik. Njegova je žena bila vjernica i svake je nedjelje išao s njom u crkvu, ali nije dijelio njezinu vjeru. Iako je bio tako blizu Kristu, nije pripadao Njemu. Bio je skeptik.
Onda je izbio rat pa je pozvan u vojnu službu. Kad je plovio za Škotsku, usred Atlantskog oceana napadnuta je formacija u kojoj je bio njegov brod. U samo nekoliko minuta su ispred i iza njegovog potonuli brodovi pogođeni torpedima. U tom pogibeljnom stanju svi na brodu su se počeli moliti, uključujući i Andreja. Odjedanput je postao svjestan toga da nije dobro biti samo skeptik. Obećao je Bogu da će se obratiti ako ga sačuva od utapanja.
Bog je čuo njegovu molitvu i njegov je brod stigao do obale Škotske. Tu se sjetio svojeg obećanja. Sljedeće nedjelje pronašao je neku crkvu. Iznenadio se kad mu je odmah na ulazu uručen Novi zavjet na poljskom. Malo kasnije uspio je porazgovarati s jednim poljskim kršćaninom i ispripovijedao mu svoju priču. Ovaj ga je na posljetku upitao: „Andreju, hoćeš li ti ostati skeptik ili samo tragatelj? Zašto ne bi otvorio vrata svoga srca i dopustio Isusu Kristu da uđe?“ Sada je Andrej bio spreman. Pokajao se za svoje grijehe i vjerom primio Gospodina Isusa Krist u svoj život.
„Svima koji njega (to jest Sina Božjeg) primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime“ (Ivan 1,12).
Današnje čitanje: Postanak 47,27-48,7 · Psalam 34,12-23
Mobilna aplikacija: