Oči su moje vidjele tvoje spasenje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlo da rasvijetli pogane i slavu svoga naroda, Izraela.
Luka 2,30-32
Prije više od dvije tisuće godina u Izraelu je živio bogobojazan čovjek po imenu Šimun. S čežnjom je čekao „utjehu Izraelovu“ (Luka 2,25; Izaija 40,1.2). Time se mislilo na Mesiju, koji je trebao otkupiti svoj narod. Bog je Šimunu obećao da će za svojeg života vidjeti obećanog Otkupitelja.
Jednog je dana Duh Božji odveo Šimuna u Hram. Poslovi i pogađanje trgovaca žrtvenim životinjama i mjenjača novca zasigurno je odbijalo tog pravednika, kao što je kasnije Gospodina Isusa (vidi: Ivan 2,16; Matej 2,13-17).
Ali to ga nije spriječilo, jer se Lukino izvješće nastavlja riječima: „Kada roditelji uniješe dijete Isusa … uze ga on u ruke te blagoslovi Boga i reče: Sada otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru“ (Luka 2,27-29). Nakon toga slijede redci s vrha današnjeg čitanja.
Zamislimo taj dirljiv prizor: daleko od vreve trgovaca, mladi roditelji zadivljeno gledaju i slušaju, a Šimunove blistave oči ne mogu skrenuti pogled s djeteta koje drži u naručju.
U najljepšem trenutku svojeg života on dijete u svom naručju naziva „spasenjem“ koje je Bog pripravio za sve narode i „svjetlom“ za poganske narode. To je uvelike nadmašilo ono što su Židovi očekivali. „Pred licem svih naroda“?
Doista, u svome Sinu, Isusu Kristu, Bog nudi oproštenje grijeha i vječno spasenje svima. Upravo zbog toga je Sin Božji postao čovjekom, kako bi svojom smrću na križu donio otkupljenje za sve one koji vjeruju u Njega.
Današnje čitanje: Job 23,1-24 · Djela apostolska 13,13-22
Mobilna aplikacija: