(Isus) odgovori i reče: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Tada ona priđe i pokloni mu se, rekavši: „Gospodine, pomozi mi.“ Ali joj on odgovori i reče: „Nije pravo uzeti kruh djeci i baciti ga psima.“ A ona reče: „Da, Gospodine, ali i psi jedu od mrvica što padaju sa stola njihova gospodara.“
Matej 15,24-27
Bog svakome na svijetu nudi otkupljenje na temelju pomirbene smrti Gospodina Isusa Krista. Ipak su, tijekom Njegova života na zemlji, Isusove zadaće uvelike bile ograničene na narod Izraela.
Kanaanka iz našega gornjega teksta našla se u neugodnim okolnostima u pogledu svoje kćeri; nije imala pravo primiti pomoć od Isusa. No ostala je odlučna, jer trebala je pomoć koju joj je mogao pružiti samo Sin Božji.
Kad bismo samo i mi bili razboriti i uporni poput nje! Tada bi bilo nade, ali ne u smislu: „Ako je On Bog, tada mi mora pomoći. Zašto bi inače postojao?“ Tko god pomišlja takvo što, morao bi shvatiti da od Boga ne možemo zahtijevati nešto u pogledu vlastitog probitka.
Spomenuta Kanaanka je znala da nema pravo tražiti od Isusa da pomogne njezinoj kćeri. To nije bilo moguće postići putem zakonitog postupka. No nešto se moglo učiniti na temelju milosti, kao što je ona dala naslutiti rekavši: „Da, ali i psi jedu od mrvica.“
Nije tu ženu promućurnom učinila ta strašna nevolja, nego njezino uzdanje u Sina Božjega i Njegovu milost. Takvo uzdanje nikada ne urodi razočaranjem – ni tada ni sada. Isus je ženi odgovorio: „O, ženo, velika je tvoja vjera: neka ti bude kako želiš.“
Današnje čitanje: Postanak 4,17-26 · 1. Petrova 2,9-12
Mobilna aplikacija: