I iziđe mrtvac, nogu i ruku povezanih mrtvačkim povojima i lica omotana ručnikom. Isus im reče: „Odriješite ga i pustite neka ide.“
Ivan 11,44
Lazar je bio mrtav i raspadanje je već nastupilo. No Gospodin je jakim glasom povikao: „Lazare, iziđi!“ I dogodilo se čudo. Mrtvac je sâm izišao iz groba u snazi novog života koji mu je darovan. Još uvijek je na sebi imao mrtvačke povoje kojima je bilo omotano njegovo tijelo. Stoga je Gospodin prisutnima rekao: „Odriješite ga i pustite neka ide.“ Ti povoji više nisu smjeli onemogućavati njegovu slobodu kretanja.
Čak i oni koji su po Isusu Kristu podignuti iz duhovne smrti u vječni život često se nalaze sputani navikama, zamislima i sklonostima iz prijašnjih dana. Praktički, život vjere je dug proces učenja. Stoga je dobro kad takvi naiđu na razumijevanje kršćana oko sebe, kako bi im oni pomogli da odlože te „mrtvačke povoje“. Trebaju naučiti živjeti „slavnu slobodu djece Božje“ (Rimljanima 8,21) i sigurno živjeti vjerom.
Lazar je ispravno iskoristio svoju sposobnost da ponovno hoda. Nedugo nakon toga nalazimo ga u Betaniji, gdje je odsjeo njegov Gospodin (pogl. 12). Na toj nezaboravnoj večeri bilo je mjesta i za Lazara, onoga „koji bijaše mrtav“. Tamo se, u slikovitom prikazu ulja pomazanja koje je Marija izlila Gospodinu na noge, digao miomiris štovanja. S Lazarovih se usana ne čuje nijedna riječ, ali on je živ primjer zajedništva, koje se ne može odvojiti od štovanja i kršćanskog služenja.
(zaključak)
Današnje čitanje: Postanak 50,15-26 · Psalam 37,1-11
Mobilna aplikacija: