Slično su i svećenički glavari, rugajući se zajedno s pismoznancima, međusobno govorili: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti.“
Marko 15,31
Veliki svećenici i pismoznanci su bili pokretačka snaga što je stajala iza suđenja i raspeća Gospodina Isusa. Oni su pred rimskoga suca iznijeli optužbu protiv Njega i potaknuli ljude na to da zahtijevaju Njegovo smaknuće.
Kad je Spasitelj visio na križu, uobrazili su da su postigli svoju svrhu. Jedan drugome su govorili: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti.“ Takvim prezrivim riječima rugali su se Njegovim blagotvornim djelima u narodu izazivajući sumnju u Njegovu svemoć. Mora da je Gospodin Isus u svojem srcu zacijelo bio duboko žalostan zbog takvog prezira.
Ne uviđajući to, vodeći svećenici i pismoznanci javno su svjedočili o svemu dobru koje je On bio učinio u svojem životu. Nesebično je pomagao ljudima, ozdravljivao bolesne, izgonio zloduhe i dizao mrtve. Koliki li su samo iskusili Njegovu neshvatljivu milost i okoristili se Njegovom božanskom snagom!
I drugi dio njihove izjave je bio istinit, premda u drugačijem smislu od onoga što su oni mislili. Isus Krist je, nedvojbeno, imao moć sići s križa. No nije ni ne bi htio spasiti sebe, zato što se htio pokoriti Bogu i spasiti vjernike od vječnoga prokletstva. Trebao je ostati na križu kako bi ispunio božanski naum spasenja putem Njegove smrti. U neshvatljivoj ljubavi On se nije suprotstavljao žestokom podsmjehu svojih neprijatelja; svoj život je žrtvovao za naše spasenje.
Današnje čitanje: Postanak 10,1-32 · 1. Petrova 5,8-14
Mobilna aplikacija: