Kada, dakle, Gospodin dozna da su farizeji čuli da on, Isus, dobiva i krsti više učenika negoli Ivan (premda sâm Isus nije krstio, nego njegovi učenici), napusti on Judeju te ponovno ode u Galileju. A morao je proći kroz Samariju.
Ivan 4,1-4
Misli o Ivanovom evanđelju (37)
Isusov prethodnik, Ivan Krstitelj, imao je jasno poslanje od Boga, koje je htio obaviti vjerno i u skromnosti: krštenje pokajanja. Činjenica što se Isusu dolazilo krstiti više ljudi negoli k njemu nije mu bila problem. Upravo suprotno, radovao se što je Krist bio poštovan na taj način.
Četvrto poglavlje izvješćuje o tome kako je Isus postupio u toj okolnosti: povukao se u Galileju da izbjegne bilo kakav znak suparništva koji bi mogao imati štetan učinak na Ivana. On je brinuo o Ivanu!
Štoviše, bilo kakav vidljiv sukob s Ivanom mogao bi dovesti do toga da Gospodin Isus ispadne kao neki partijski vođa na istoj razini s Krstiteljem, što nije dolazilo u obzir.
Tada je Isus otišao u Galileju. Čitamo da je „morao proći kroz Samariju“. Zbog čega je to spomenuto? To je bio izravan put za Galileju, no strogi Židovi su birali druge puteve. Oni su prezirali Samarijance i izbjegavali dodir s njima. Samarijanci su kao Sveto pismo prihvaćali samo pet Mojsijevih knjiga i nisu Boga štovali u Jeruzalemu, kao Židovi, nego na brdu Gerizim.
Bilo je i drugih puteva za Jeruzalem, no Božja želja je bila da Njegov Sin ide kroz Samariju. Sin Božji je poznavao svakog pojedinca u Samariji, uključujući i neku tamošnju ženu. Znao je i kada i gdje će je ondje sresti. Ona je trebala upoznati Spasitelja svijeta, kojega je istinski trebala.
(nastavlja se iduće nedjelje)
Današnje čitanje: Postanak 2,15-25 · 1. Petrova 1,1-7
Mobilna aplikacija: